NOVA CRVENKA

Ravno polje ko na ručnom dlanu,
žute glave suncokreti digli,
cvrcči pjesmom bude zoru ranu,
umiljati, rajski zraci stigli.

Putić pređe raspuklu ravnicu,
i poskoči ka brežuljku mekom,
zora prati zvijezdu Danicu,
da otplovi nebeskom rijekom.

Na brežuljku seoce maleno,
školsko zvonce jedva da se čuje,
plodno polje rosom umiveno,
na banderi čvorak nešto kuje.

Dom kulture pritisla samoća,
zvonik s krstom uzvišeno stoji,
ispod njega solunac u bronzi,
davne bitke sa ponosom broji.

Gorostasi iz bitaka slavnih,
sred ravnice gnijezdo saviše,
potamnješe medalje, od zasluga davnih,
umesto njih drugi ordenja staviše.

Ukraj sela Mirkova Glavica,
tu su kosti solunskih junaka,
a iza nje beskrajna ravnica,
dični ponos mladih potomaka.

To seoce, taj brežuljak meki,
gdje čelične počivaju kosti,
nosim ja u srcu za vijek vijeki,
dragi bože grehe im oprosti.

Uglješa Slijepčević